Pisati o obiteljskoj medicini u ovom specifičnom trenutku vrlo je zanimljivo, ali i prilično nezahvalno. Razlika između prikaza u javnosti i realnog stanja po ordinacijama nikada nije bila veća, i ovo je, vjerujem, sjajan način kako taj jaz premostiti. Budući da sam od 1. veljače 2022. godine ordinaciju obiteljske medicine zamijenio pozicijom ravnatelja Doma zdravlja Zagreb – Centar, nema sumnje da sam vidio obje strane medalje. Stoga slobodno mogu pisati o ovoj temi ma koliko ona kontroverzna bila.
Tijekom aktualne pandemije, u javnosti i medijima, mogli smo vidjeti da su bolnice preopterećene, kapaciteti prepunjeni, da se otvaraju COVID-odjeli, da naši bolnički kolege padaju s nogu od preopterećenosti, da nedostaje osoblja, da su intenzivne pretrpane… I sve je to bila istina.
S druge strane ista ta javnost i isti ti mediji bili su preplavljeni pričama o nemogućnosti kontaktiranja obiteljskih liječnika – telefonski, elektronskom poštom, osobno; govorilo se da se pacijenti žale na njih dvostruko više nego prethodne godine, da ne primaju i ne pregledavaju bolesne pacijente, da zapravo obiteljski liječnici jedini ne podnose teret pandemije… Ništa od toga nije bila istina.
Liječnici obiteljske medicine zapravo su podnijeli ogroman teret COVID-pandemije, a pritom su trpjeli napade sa svih strana. Osim sporadičnih odgovora, nije bilo veće reakcije. Zašto? Zato što smo se kroz godine naviknuli na upravo takav odnos – a to nije dobro ni produktivno. Svaki student marketinga tu bi nas s pravom prozvao jer se u temelje njihova studija ubraja i maksima da nije bitno samo dobro raditi nego je to potrebno i prezentirati krajnjem korisniku. Upravo zato smatram da je velika šteta što opća, ali ni stručna javnost nije upoznata s time kako je izgledao samo jedan radni dan u prosječnoj hrvatskoj ordinaciji obiteljske medicine.
Šteta je što većina ne zna da smo prosječno u danu imali više od 150 pacijenata koji su kontaktirali s nama svim mogućim kanalima: telefonom, elektronskom poštom, na portalu Zdravlje i osobnim dolaskom.
Šteta je što većina ne zna da smo cijepili u svojim ambulantama, na cijepnim punktovima u domovima zdravlja, ali i na punktovima koje su organizirali gradovi i županije. Sve se to naravno odvijalo prije ili poslije rada u vlastitoj ambulanti.
Šteta je što većina ne zna da smo uz kronične i akutne pacijente na kraju radnog vremena uzimali brisove (BAT/PCR).
Šteta je, naravno, i što većina ne zna da smo upravo mi liječili sve jednostavnije COVID-infekcije – a upravo takvi pacijenti činili su većinu svih COVID-infekcija – dok su samo oni s najkompliciranijim simptomima završavali u bolnicama.
Isto je tako šteta što većina ne zna da smo težim pacijentima išli i u kućne posjete, kada smo morali nositi svu zaštitnu opremu, ali i kada smo bili svjesni rizika koji to nosi – posebno za naše starije kolege i kolegice koji, nažalost, čine većinu radne populacije liječnika obiteljske medicine.
Šteta je što javnost nije osvijestila to da je u razdoblju kada se za odlazak u banku, poštu ili na nogometnu utakmicu moralo imati COVID-potvrdu – istovremeno je jedini dio zdravstvenog sustava za koji ona nije bila potrebna ostala, pogađate, obiteljska medicina. Rekao bih da to govori dovoljno o (ne)dostupnosti za vrijeme pandemije. Ovdje namjerno nisam spomenuo sve one potvrde, upisivanja u registar kontakata, bolovanja, izvješća ili kontrole kojima smo ionako preopterećeni.
Istaknuo bih da nitko od nas nije tražio stimulacije, nagrade, COVID-dodatke ili povlašteni status. Dovoljno bi bilo obično – hvala – međutim, od svih kritika za to očito nije bilo vremena.
Zanimljivo je da je najbliže pohvali ustvari bio ministar Zdravstva kada je naveo da je od 3. studenog 2020. do 31. siječnja 2022. HZZO elektronskom poštom, otvorenom posebno za priliku prikupljanja povratnih informacija o liječnicima obiteljske medicine, zaprimio 2697 e-poruka, od čega je bilo 928 valjanih pritužbi. Taj broj na prvu djeluje dramatično, no ako to stavimo u perspektivu da u RH prema podacima iz 2021. godine imamo 2168 timova obiteljske medicine, to bi značilo da je u dvije godine tek svaka druga ordinacija dobila po jedan prigovor. Uzme li se u obzir da svaka ta ordinacija brine o prosječno 1780 pacijenata i pritom radi sve gore navedene postupke, dolazimo do zaključka da je dostupnost bila izvanredna. Upravo zato to možemo shvatiti kao najveću moguću pohvalu obiteljskoj medicini.
Zaključno, smatram da su trenutne podjele na obiteljske i bolničke liječnike kontraproduktivne i da iz toga ne može izaći ništa dobroga – kako za pacijente tako i za svo zdravstveno i nezdravstveno osoblje. Svi smo pod velikim opterećenjem i vjerujem da je prijeko potrebno naš rad ovako iskomunicirati kako bismo jedni druge bolje razumjeli. Samim time, svima bi nam bilo lakše i bolje. Nama je ionako najvažniji svakodnevni kontakt s našim pacijentima, a kroz njega smo shvatili da nas se itekako cijeni i to nam je poticaj za daljnji rad. Svakako se nadam da će taj radi pratiti puno veća podrška svih struktura – koja nam je najavljena – i kojoj se iskreno veselimo.
