Od „Ana cijelu zimu kašlje“ do dijagnoze astme
22.07.2022.
Autor: V. P.

Od „Ana cijelu zimu kašlje“ do dijagnoze astme

Iskustvo

„Skijanje je moja najveća ljubav, ali zdravlje je ipak važnije. Uz sve napore u godinu dana kada nisam skijala, moje zdravstveno stanje nije se popravilo i zato sam donijela odluku o završetku skijaške karijere.“ – tim riječima Ana Jelušić, danas Ana Jelušić Black, povukla se iz profesionalnog sporta prije deset godina. Skijati je počela prije trećeg rođendana i prije 25-og ostvarila impresivnu karijeru pod mentorstvom Zorana Sobola. Karijeru je napustila zbog astme s kojom se borila dugo prije dijagnoze, ali se to zvalo „Ana cijelu zimu kašlje“.

Počnimo sa sadašnjosti, živite u Švicarskoj, bavite se PR-om, koji su Vam trenutno najveći izazovi, što Vam je najviše u fokusu Vaše svakodnevice?

Ovih dana živim ondje gdje raspakiram kofere, pokušavajući nekako uživati u blagodatima planina u Švicarskoj i „svom“ hrvatskom moru. Trenutno sam u fazi života kada nekada uspješnije, a nekada manje uspješno pokušavam biti uspješna poslovna žena, brižna majka, dobra prijateljica, zaljubljena supruga, vrijedna kći..., a pri svemu tome ostati „ja“.

 

I odmah pogled na prošlost, što Vam je u profesionalnom bavljenju sportom bilo najuzbudljivije, pružalo najviše sreće, „gušta“?

Najviše „gušta“ davao mi je osjećaj da sam u nečemu „vanserijska“, i da imam nešto za uspjeh čega sam ja zadužena i odgovorna. Naravno, tu je i onaj osjećaj kada se kockice poslože, i nakon sto si napravila najbolje što znaš na stazi – onaj osjećaj olakšanja i zadovoljstva kada prođeš kroz cilj s dobrim rezultatom.

 

Koliko je stresna bila odluka o izlasku iz profesionalnog sporta? Jeste li imali odmah ideju o tome što ćete dalje?

Stresna? I je - i nije. Stresniji su bili dani prije same odluke, kada se nešto u meni kuhalo, a nisam ni sama znala što bih s time. Skijanje nije bilo samo hobi i posao, skijanje je bilo dio mog identiteta i sama ideja da vise nisam „skijašica“ bila je vrlo zbunjujuća. Na kraju je na neki način prevladala moja pragmatična priroda – kada nešto odlučim, ne razmišljam puno o tome „što bi bilo da je bilo“, nego idem dalje u okvirima novonastale situacije. Nisam znala kako će se moj život odvijati, znala sam da krećem na neki način ispočetka, ali sreća u nesreći bila je i ta da sam imala samo 24 godine, što mi je dalo malo vremena da se posložim i nađem neki novi put.

 

Sportsku karijeru prekinuli ste zbog astme, što se događalo s bolesti kada ste to odlučili?

Pojednostavljena verzija je da, iako se ništa bitno nije promijenilo s mojom bolesti, promijenio se nakon toliko godina borbe moj sklop u glavi i jednostavno više nisam imala mentalnu snagu nositi se sa šest i više mjeseci kašlja i manjka zraka tijekom godine. Shvatila sam da počinjem kalkulirati na treninzima i utrkama, da na startu stojim ne razmišljajući kako što brže do cilja već kako kalibrirati „potrošnju“ da ne uzrokujem novi napad u cilju.

 

Sjećate li se svojih „prvih susreta s astmom“, prije dijagnoze?

Sjećam se jako dobro! Od kada sam bila mala curica imala sam nešto što se zvalo „Ana cijelu zimu kašlje“. Na utrci u Americi kada sam imala nekih 15 godina ozbiljno mi je pozlilo pa su doktori tamo preporučili da se naprave malo detaljnije pretrage na astmu. Tada mi je kroz glavu prolazilo da nemaju pojma o čemu govore, pa ja sam vrhunska sportašica!

 

Kako izgleda astmatski napad? Što bi Vam u tim trenucima prolazilo kroz glavu?

Kod mene je klasičan napad bio najčešće u obliku kašlja koji je bio toliko jak i čest da između iskašljaja nisam stizala doći do zraka. Osim tih akutnih napada, od jeseni pa do proljeća vukla sam konstantan kašalj koji me držao budnom po noći i često ometao dan.

 

Kako ste se osjećali kada ste dobili dijagnozu?

U početku sam se osjećala zbunjeno: „Kako vrhunska sportašica može imati astmu?“, onda sam polako počela učiti o toj temi i shvatila da se djelomično baš zato što sam sportašica ta moja astma aktivira više nego da se ne bavim sportom. S druge strane, bilo je olakšanje imati neku malo službeniju dijagnozu od „Ana kašlje“ jer je to omogućilo i da konačno pokušamo naći terapiju koja će ublažiti simptome i omogućiti mi da koliko-toliko funkcioniram i spavam.

 

Kakav Vam je danas suživot s astmom? Biste li rekli da je edukacija od strane liječnika bila dovoljna, jeste li se dodatno sami educirali, koliko je pomoglo iskustvo s astmom kroz godine?

Astma je zeznuta, dok sam se aktivno  bavila sportom bila je dio moje svakodnevice. Kada sam se prestala izlagati velikim naporima i hladnoćama, situacija se stabilizirala, pa bi bilo mjeseci kada bih „zaboravila“ da imam astmu. Onda sam prije nekoliko godina, dugo nakon prekida karijere jadan dan trčala iz zračne luke da stignem na zadnji vlak kući... i kada sam sjela u vlak, krenulo je – kašalj, pištanje u plućima i manjak zraka. Ulovila me panika. Sam napad nije bio ništa bitno strašniji od onoga s čime sam godinama živjela, ali ulovio me nespremnu i nisam se snašla. Srećom, sa mnom je bio suprug koji je doživio nekoliko mojih napada godinama ranije, i kojeg sam naučila što mora napraviti. Posjeo me, natjerao da stavim laktove na koljena i spustim glavu među noge i polako me vodio da krenem ritmičnije disati. Srećom situacija se ubrzo stabilizirala, a i doma sam imala lijekove, ali bio mi je to dobar podsjetnik na to da astma ne pita gdje i kako se pojaviti. Doktorica Grle niz me godina pratila i definitivno mi dala puno dobrih savjeta i terapiju koja je pomagala. Na kraju, mislim da je suživot s astmom individualan, i na neki način svatko mora naučiti svoje granice i svoje okidače.

 

Imate li možda neki savjet za liječnike koji se bave astmom, što bi možda pacijenti voljeli, trebali čuti, a oni iz svoje pozicije to ne znaju?

Edukacija bližnjih o tome kako pomoći nekome s astmom definitivno je nešto čemu mislim da se ne pridaje dovoljno pozornosti, a vrlo je važno. Kada te ulovi napad, teško je biti racionalan i, iako znaš što moraš napraviti, nije to uvijek lako izvesti. Astma je i psihosomatska bolest, pa mislim da, dok puno doktora izvrsno vodi brigu o pacijentovim plućima, holističkiji pristup liječenju mogao bi pomoći pacijentima da se bolje nose s bolešću i da brže prepoznaju neke okidače ako oni nisu alergijske prirode. I treće, mene je na početku mučilo što ne postoji neka konkretna poveznica između pulmologa, otorinolaringologa, alergologa, gastroenterologa i ostalih specijalizacija koje na ovaj ili onaj način imaju doticaja s bolesnicima s astmom. Ja sam godinama živjela u začaranom krugu – upala sinusa (na kraju je to bilo potencirano devijacijom septuma), refluks, astma, neke navodne intolerancije... a dugo mi je trebalo dok smo našli liječnika koji je sagledao sve – a ne samo kapacitet mojih pluća, i tek onda našao terapiju koja sve to skupa drži pod kontrolom.

 

Što je u zvijezdama za Vas? Fokus na obitelj ili posao ili oboje ili nešto treće? 

Za sada su djeca mala i nekako se sve vrti oko njih i oko posla, što je u redu. Ostvarila sam se kao majka kada je za mene bilo pravo vrijeme i, iako je ovo naporna faza života, stvarno u njoj uživam, a za sve drugo ima vremena kada bar malo porastu…

Povezani članci

'Prilikom postavljanja dijagnoze vrlo je bitno procijeniti karakterne osobine pacijenta'

'Prilikom postavljanja dijagnoze vrlo je b...

27.10.2023.
Autor: A.K.
'Cilj edukacije treba biti da što više ljudi djeluje preventivno, a ne da se dolazi na liječenje kada nastupe posljedice'

'Cilj edukacije treba biti da što više lju...

16.10.2023.
Autor: A.K.
'Kod transplantacije melanocita je vrlo bitno postaviti realna očekivanja'

'Kod transplantacije melanocita je vrlo bi...

10.07.2023.
Autor: A.K.
Davorka Herman Mahečić: Moj fokus je zadržati pacijentice s gestacijskim dijabetesom i nakon trudnoće

Davorka Herman Mahečić: Moj fokus je zadrž...

24.01.2023.
Autor: A.K.