Karijera Maje Kovačević, dr. med., spec. dermatologije i venerologije impresivna je od samog početka. Rođena u liječničkoj obitelji, medicinska terminologija bila joj je svakodnevica, a ljubav prema dermatologiji i estetici potaknula ju je da se u njoj specijalizira. Danas radi u Klinici za kožne i spolne bolesti Kliničkog bolničkog centra Sestre Milosrdnice.
Njezina strast u području dermatologije i venerologije obuhvaća poremećaje pigmentacije, bolesti vlasišta, medicinsku kozmetologiju, dermatoskopiju i dermatokirurgiju. Osim toga, dr. Kovačević aktivno sudjeluje u internacionalnim znanstvenim skupovima diljem svijeta te se neprestano educira o novim tehnologijama i metodama. Članica je Hrvatskog dermatovenerološkog društva, Europskog udruženja dermatovenerologa (EADV), Internacionalnog društva dermatovenerologa (ISD), Internacionalnog društva za dermatoskopiju (IDS), Europskog udruženja za istraživanje bolesti vlasišta (EHRS) te tajnica Hrvatskog saveza oboljelih od vitiliga.
Kada i zašto ste se zainteresirali za dermatologiju?
Dermatologija je kao moj životni izbor, u stvari bila prisutna od malih nogu. Inače, dolazim iz liječničke obitelji pa nam medicinska terminologija za nedjeljnim ručkovima nije bila ništa neuobičajeno. Često sam i posjećivala oca u dežurstvima, tako da je medicina oduvijek bila oko mene i dio života moje obitelji.
Kod dermatologije me je posebno privukla širina te specijalizacije i mogućnosti koje ona pruža. Koliko god pojedine struke možda misle da smo plošni i površni, kao dermatolog mogu reći da pored osjećaja za lijepo i estetike koja je svakodnevno prisutna u našem radu, nažalost često imamo ozbiljne i teške dijagnoze, poput melanoma i ostalih tumora kože. Incidencija raka kože raste, sve je više mladih pacijenata koji se bore sa ovom bolešću.
Međutim, i kad se bavimo korektivnom dermatologijom, imamo priliku pacijentu promijeniti kvalitetu života i vratiti mu osmijeh na lice, što je zaista predivno. I upravo zato sam svakim danom sigurna u svoj odabir!
Što biste u poslu izdvojili kao najveći gušt, a što Vam predstavlja najveći izazov?
Pa, moram priznati, najveći izazov mi često predstavlja broj pacijenata. Kako radim u državnoj bolnici, dolazi nam jako puno pacijenata iz cijele Hrvatske jer Klinika za kožne i spolne bolesti u KBC-u Sestre Milosrdnice ima zaista izniman ugled. Svakom pacijentu se moramo posvetiti jednako i u zadovoljavajućoj mjeri, no zbog velikog broja dolazaka, rekla bih da je količina posla izazov! U nekim danima se zaista osjećam kao da bih se trebala klonirati. 😊
Najveće zadovoljstvo opisat ću na jednom primjeru koji mi se posebno urezao u sjećanje. Jedna mlada pacijentica dugi niz godina se bori s aknama i u Kliniku je došla prije šest mjeseci sa značajno upaljenim licem, prepunim nodusa. Pacijentica je zbog toga nažalost imala osjećaj neprihvaćanja od strane okoline pa je izbivala i iz škole. Krenuli smo s terapijom, od kirurškog liječenja do sistemske i lokalne terapije i nedavno me je iznenadila donijevši svoj album s fotografijama na kojima je pratila sve faze napretka liječenja. Danas ona izlazi, ide normalno u školu, nosi minimalan make up i lice joj je u zaista dobrom stanju. Doživjeti takvo nešto od pacijenta i tu emociju je nešto što me zaista motivira za rad na dalje.
Koje su potencijalni rizici i nuspojave postupaka poput dermalnih punila, mezoterapije i botoksa i kako ih izbjeći?
Rizici su brojni kao i nuspojave. Ono što je jako bitno jest da pacijent odabere liječnika koji ima stručnu podlogu za to. Kada govorimo o kozmetologiji, vrlo je bitna ta estetska komponenta. Cilj nije da pacijent izgleda kao nečija, više ili manje uspješna kopija već da provedenim tretmanom postignemo njihovu najbolju verziju. Kada govorimo o rizicima, među glavnima je pretjerivanje, a do toga može doći zato što pacijent inzistira i/ili zašto što liječnik ne zna reći ne.
No, i prije nego što se klijent odluči za neki od postupaka, treba naglasiti važnost kvalitete kože. Ako je vama koža u lošem stanju, možete u sebe staviti 10 mililitara koječega, ali to neće dobro izgledati. Dakle, sve počinje od baze. Prije svega se bavimo s porama, hiperpigmentacijom i nepravilnostima i sl.
Ono što je prije 20-ak godina bilo rezervirano za samo određene grupe ljude, danas je dostupno svima. Koliko god da je to dobro, na nama liječnicima je da budemo odgovorni i znamo što ćemo kome preporučiti, na koji način, u kojoj dozi i koliko često.
Pohađali ste edukaciju transplantacije melanocita u Chandigarhu u Indiji. Možete li nam reći više o kandidatima za taj zahvat?
Vitiligo je moja velika ljubav kojom se bavim duži niz godina pa se tijekom vremena ukazala prilika za sudjelovanjem u edukaciji vezanoj za transplantaciju melanocita. Konkretno, vitiligo je vrlo kompleksna tema. Ako ugrubo moram odgovoriti na pitanje, bitno je da bolest nije aktivna više od dvije godine, u smislu da se nisu pojavila nova žarišta i proširila postojeća. Također je bitna površina zahvaćene kože. Znači, kod pacijenta koji ima žarišta na do 25 % površine kože ili ako ih ima puno više, ali ih smeta na kozmetski prominentnim mjestima (lice, šake), ima smisla raditi zahvat.
Vrlo je bitno da po tom pitanju postavimo realna očekivanja i budemo iskreni s pacijentom. Svaki slučaj je individualan, a vrlo je bitan i način suočavanja s bolešću. U većini slučajeva, bolest je genetski uvjetovana, no stres je veliki triger i bitno je znati ga kontrolirati.....
Cijeli intervju pročitajte u časopisu MedSpot! Šaljemo ga na zahtjev.
