O ovoj sveprisutnoj bolesti razgovarali smo s Davorkom Herman Mahečić, dr.med., spec. interne medicine, subspec. endokrinologije i dijabetologije. Iza impresivnog životopisa dr. Herman Mahečić stoji puno truda i želje za stjecanjem novih znanja i napretkom. Nakon 17 godina rada u Kliničkom bolničkom centru Sestre milosrdnice napravila je važan korak u karijeri odlaskom u Zavod za humanu reprodukciju u Klinici za ženske bolesti i porode (Petrova).
Zašto baš dijabetologija i endokrinologija, koje je posljedice pandemija bolesti COVID-19 ostavila na tu granu medicine te kako stojimo u usporedbi s ostalim europskim zemljama, samo su neke od tema o kojima smo razgovarali.
U kojem trenutku ste znali da je medicina vaš poziv?
Zapisano je valjda u zvijezdama i genima! Dolazim iz liječničke obitelji i iako sam neko vrijeme bila sigurna da ne želim biti liječnik, u srednjoj školi sam shvatila da ne želim biti ništa drugo. Moram priznati da nije bilo jednostavno, ali nikad nisam požalila. Dapače, kao studentici mi je išlo na živce kad bi netko rekao „pa što ste išli na medicinu“.
Kako to da ste se odlučili baš za dijabetologiju i endokrinologiju?
To je bila jedna od onih stvari za koje sam rekla „nikad neću“. Završila sam fakultet uvjerena da neću biti internist. Za vrijeme pripravničkog staža odmah sam otišla na internu da se toga riješim. Ipak, hormoni su me oduvijek oduševljavali te sam se u konačnici odlučila za endokrinologiju. Puno se toga bazira na praćenju i imamo prilike upoznati pacijenta.
Dakle, mi nismo „kratki“ doktori već motrimo svoje pacijente jer su sve endokrinološke bolesti praktički kronične. Ono što me je također privuklo je to što endokrinologija nije jednostavna. Hormoni imaju utjecaj na sve stanice u našem tijelu što me je fasciniralo! Potrebno je jako puno znati o toj grani medicine da bi se klinička slika mogla složiti u neku vrstu priče. Endokrinologija je također multidisciplinarna. Konstantno smo u suradnji s drugim strukama. Kada pogledam unatrag, ne mogu se zamisliti nigdje drugdje.
Cijelu dosadašnju karijeru proveli ste u Hrvatskoj, točnije u Zagrebu. Jeste li ikad razmišljali o odlasku u inozemstvo?
S obzirom na to da sam završila dvojezičnu francusku gimnaziju, Bordeaux je bila jedna od opcija. Međutim, tada ne bih imala priznatu diplomu u Hrvatskoj. To je ujedno bio jedini put da sam razmišljala o odlasku, ali ne za stalno. Kasnije nisam više o tome razmišljala, iako kao liječnik dobivam stalno ponude. Ali zaista smatram da mi nigdje ne može biti lijepo kao kod kuće. Rođena sam Zagrepčanka i nema mjesta koje mi može pružiti ono što mi moj grad daje. Bila sam na edukacijama u inozemstvu i još mi je ljepše bilo vratiti se doma.
Tijekom pandemije koronavirusa, kronične bolesti pale su u drugi plan. Kakve je to posljedice ostavilo na dijabetologiju?
U KBC-u Sestre milosrdnice brzo smo uveli telefonske konzultacije, čak i prije nego što nam je to savjetovalo Ministarstvo zdravstva. Bojali smo se da ne izgubimo naše pacijente. Naime, dijabetes se u pandemiji pokazao kao vrlo loš igrač.
Jednim dijelom smo uspjeli sačuvati pacijente, kod pojedinaca je koronavirus izazvao određeni strah te su počeli više kontrolirati bolest. Naravno, ima i onih koju su tijekom pandemije „nestali“. Mi Hrvati volimo imati isprike. Tako mi je danas jedan pacijent došao tri godine od posljednjeg pregleda.
Ono što smo izgubili je probir koji je kod dijabetesa jako važan i nije bilo toliko sistematskih pregleda što je također ostavilo određene posljedice.
Koliko je Vama pandemija utjecala na život, privatno i poslovno?
Bojali smo se i prvotno sam mislila da od pandemije ne može biti gore! A onda se dogodio potres, baš kada sam bila dežurna. Inače, respektiram izazov i nisam plašljiva, ali tada sam po prvi puta osjetila strah. Pet mjeseci kasnije prešla sam u Zavod za humanu reprodukciju u Klinici za ženske bolesti i porode (Petrova) i opis mog radnog mjesta je bio takav da nisam bila u COVID jedinici.
U pandemiji je iz ljudi izašlo najgore i najljepše-nije bilo sredine. Privatno gledano, COVID me je ograničio jer sam inače konstantno u nekom pokretu i volim druženja.
Cijeli intervju pročitajte u digitalnom časopisu MedSpot.
