Mozak je fascinantan organ, temelj svijesti i identiteta koji kontrolira naše misli, osjećaje, pamćenje, kretanje i percepciju svijeta. Nevjerojatna kompleksnost ovog organa, predmet je istraživanja brojnih znanstvenika. Među njima je i dr. Ivkić.
Istovremeno, obnaša dužnost asistenta na katedrama za Anatomiju i Vijeća predmeta „Temelji neuroznanosti“ na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Također je angažiran kao suradnik-predavač na nekoliko izbornih predmeta i na tečajevima stalnog medicinskog usavršavanja.
Kao član različitih strukovnih društava, uključujući Hrvatsko društvo za neuroznanost, Hrvatsko neurološko društvo, Hrvatsku ligu protiv epilepsije te Hrvatsko društvo za cerebrovaskularne poremećaje, dr. Ivkić aktivno sudjeluje u stručnim diskusijama i dijeljenju znanja u području neurologije.
S obzirom na to da ste subspecijalist epileptologije, koji su najveći izazovi s kojima se suočavate u dijagnosticiranju i liječenju pacijenata s epilepsijom?
Za epileptologa je prvi zadatak, a ujedno najveći problem, ustanoviti je li nešto epilepsija ili nije. Iako se ljudima to možda čini jednostavno, jer mislimo da svi znamo kako izgleda epileptički napad, postoji jako puno različitih oblika poremećaja svijesti za koje nitko ne bi ni pomislio da se radi o epilepsiji. Često ta promijenjena stanja svijesti mogu imitirati razne psihološke poremećaje, neobjašnjiva ponašanja ili su pak sinkope (ono što u praksi često nazivamo kolapsom ili nesvjesticom). Zadaća epileptologa je skupiti sve, pa i najsitnije podatke vezane za određeni događaj i procijeniti da li je dio tzv. epilepsijske semiologije. Svaki detalj je važan; kako je započeo napadaj, stupanj svjesnosti, trajanje, očevidci…
No, da bi bili sigurni da se radi o epilepsiji, potrebna nam je i određena dijagnostika. Najvažniji dijagnostički „alat“ u tom polju je elektroencefalogram (EEG) pomoću kojeg snimamo moždanu aktivnost i procjenjujemo je li moždana aktivnost normalna ili postoje određeni patološki obrasci.
EEG je dakle metoda koja pokazuje funkciju (ili disfunkciju), a ne strukturu (morfologiju) i zbog toga je iznimno bitna za „hvatanje“ patoloških obrazaca u radu mozga. S druge strane, magnetska rezonanca, koja predstavlja najprecizniji dijagnostički alat za „hvatanje“ patomorfoloških struktura, kod osoba koje imaju epilepsiju, u najvećem broju slučajeva ne pokazuje ništa abnormalno.
Kada sve te epileptološke puzzle posložimo i kada se stanje pacijenta procijeni kao epilepsija, tada se kreće u farmakološko liječenje antiepilepticima. Epilepsija se u današnje vrijeme prilično dobro kontrolira antiepilepticima, i danas ih na tržištu imamo prilično veliki broj. Namjerno koristim riječ kontrolira, a ne liječi, jer liječiti znači nešto više, odnosno ići prema izlječenju.
U dosta slučajeva, samo uvođenje antiepileptika ne garantira da će pacijent imati kontrolu nad napadajima. Prilikom postavljanja dijagnoze, osim „objektivnih“ dijagnostičkih parametara, potrebno je ući i u domenu „neobjektivnog“, tj. osobnog i emocionalnog. Vrlo je bitno procijeniti osobnost pacijenta, u kakvim okolnostima živi, kakvi međuljudski odnosi vladaju u njegovom životnom (privatnom, obiteljskom, bračnom, poslovnom…) okruženju i slično. Sve su to bitne stvari koje utječu na stabilnost čovjeka i ako tu postoje određeni problemi, na njih treba djelovati.
Nema dobre kontrole epilepsije, bez dobrog poznavanja psiho-emocionalne pozadine naših pacijenata! Slično razmišljam i kada su druge bolesti u pitanju. Nažalost, u svakodnevnoj medicinskoj praksi, ti se detalji najčešće ne uzimaju u obzir, što zbog vremena, kojeg nikada nema dovoljno, što zbog nepoznavanja važnosti te domene.
Osobno, to vidim kao velike izazove u epileptologiji. No, najveći je dakako epilepsija koja je ne reagira na naše medikamentozne kombinacije, koju nazivamo medikamentozno rezistentna (intraktabilna) epilepsija. Postoje pacijenti koji, unatoč činjenici da svakodnevno piju doslovno „šaku tableta“, i dalje dobivaju napadaje. To znači da nemamo kontrolu napadaja. U takvim slučajevima, često pristupamo invazivno, odnosno idemo u smjeru neurokirurških metoda liječenja epilepsije. Cilj je pronaći potencijalno žarište i odstraniti ga. To su svakako najzahtjevniji slučajevi epileptologije današnjice.
Psihosomatika je jedno od područja vašeg stručnog interesa. Kako mentalno zdravlje može utjecati na tjelesno zdravlje i razvoj neuroloških poremećaja?
Prije svega treba naglasiti da je čovjek spoj duševnog (psihološkog) i tjelesnog. Kako radim na Anatomiji i na Hrvatskom institutu za istraživanje mozga Medicinskog fakulteta u Zagrebu, najvećim dijelom se bavim ovim tjelesnim (hardverskim) djelom.
Dakle, predajem najsitnije detalje ustroja ljudskog tijela i živčanog sustava. Međutim, koliko god se mi trudili razjasniti i najsitnije komponente našeg tijela, ostaje i dalje nepoznanica kako sve to radi i što je glavni pokretač simptoma bolesti koje nam se javljaju. Psihosomatske bolesti u današnje vrijeme stoje praktički u pozadini većine bolesti, poput glavobolja, alergija, problema s probavom, dišnim sustavom i slično. Činjenica je da su svi tjelesni sustavi pod kontrolom i nadzorom središnjeg živčanog sustava, i to se vidi na nizu primjera. Srce zakuca većom frekvencijom, čim dobijemo vijest koja nas se emocionalno tiče, iritabilna crijeva i iritabilni mjehur su česta pojava koja prati osobe određenog karaktera ili koje su pod određenim psihostresogenim pritiskom.
Tijelo sluša što mu um govori i zato je vrlo bitan sklad između tih domena i nikako ih ne treba gledati odvojeno. To znači, ne baviti se isključivo u simptomima ili dijagnozama pacijenta, već se i zapitati što stoji iza tih simptoma ili tih dijagnoza. Za mene je apsolutno nužno ulaziti u psihološko-emocionalnu domenu pacijenta, i to kao liječnik svakodnevno prakticiram. Pregledi traju dulje, no na taj se način zaista otkrivaju razlozi koji su doveli do bolesti i priprema teren za pravo liječenje.
Kako biste opisali najveće izazove u pružanju skrbi osobama s vrtoglavicom i koje su najučinkovitije strategije za dijagnostiku i liječenje?
Vrtoglavice su poput epilepsija vrlo zahtjevna problematika koja zahtijeva ponekad više disciplina, od neurologa, otorinolaringologa do psihijatra. Često mi dođu pacijenti s osjećajem narušene ravnoteže, kojima je pretragama dokazano da svi sustavi, počevši od slušno-ravnotežnog sustava, vratne cirkulacije i neuralnog sustava funkcioniraju dobro i da nemaju vidljivih oštećenja. No, oni ipak subjektivno imaju osjećaj vrtoglavice. Kako je riječ o subjektivnom fenomenima, potrebno je biti precizniji u imenovanju problema; radi li se o vertigu (s osjećajem rotacije) ili drugim poremećajima ravnoteže. To pacijenti često nazivaju jednim imenom; vrtoglavica, no, to nije isto.
Vrtoglavica ima tipične kliničke parametre, uz osjećaj neravnoteže, odnosno poremećaj statike često ju prati mučnina, povraćanje i osjećaj rotacije (vrtnje). Zbog toga je uvijek potrebno napraviti ključne i potrebne dijagnostičke pretrage, čime se mogu isključiti ozbiljna moždana patologija ili poremećaji drugih tjelesnih sustava (metabolizam, endokrinologija i sl.).
Kada dijagnostika na koncu ne otkrije ništa značajno, ulazimo u domenu „dijagnostički nevidljivih“ detalja. Ti se detalji tiču osobnosti (karakter) pojedinca i njegovog psihološko-emocionalnog zaleđa, što znači da moramo razgovarati i otvoriti te teme. Da bi se tijelo konkretne osobe vratilo u ravnotežu, zadaća liječnika je da bude taj koji pacijenta sluša, informira, savjetuje i pokazuje interes za njegove probleme i potencijalne razloge koji su do njih doveli. Ako se to ne odradi kako treba, teško se može očekivati uspješno liječenje i stabilizacija stanja.
U lipnju ste održali predavanje „Mozak, migrena i crijeva… ima neka tajna veza“. Možete li nam ukratko pojasniti kako su ova tri elementa povezana i kakav utjecaj ima crijevna mikrobiota na pojavu migrene?
Crijevna mikrobiota je postala vrlo atraktivno područje istraživanja u posljednjih 20-tak godina, otkako se došlo do spoznaje da se velik broj bolesti primarno počinje manifestirati u crijevima. Primjerice, u neurologiji se već duže vrijeme uočavaju neki rani pokazatelji Parkinsonove bolesti kroz određene poremećaje u radu crijeva. Na navedenom simpoziju na kojem sam sudjelovao, a na kojem je tema bila mikrobiota, tijekom samog simpozija, slušajući druge predavače, odlučio sam kompletno promijeniti sadržaj svog predavanja. Zašto?
Većina predavača je pričala isključivo o crijevima i mikrobioti, uz usputno napominjanje da postoji veza s „gornjim etažama“, tj. mozgom, odnosno umom. Imao sam potrebu, vezu mozak-crijeva malo ozbiljnije obuhvatiti, s naglaskom na gornji (moždani dio) i osobnost, kao bitnu kategoriju, koja čovjeka stavlja u različita stanja, emocionalne odnose, konflikte i druge situacije, koje su u osnovi pokretači disbioza. Dakle, pričamo o vezi crijeva - mozak, ali iz nekog razloga se zaboravljamo kompleksnost ovog drugog.
Crijeva sama po sebi imaju samostalnu neuralnu regulaciju, izuzetno su bogata živčanim elementima. Imaju kompletnu kontrolu prijenosa hrane (peristaltika – pasaža) i lučenja svega što je potrebno da se dogodi probava. Dakle, nakon konzumacije hrane, nakon obrade u ustima, ždrijelu i gutanja, sve ide praktički automatski. No, tu ne trebamo zaboraviti i naše psihološko-emocionalno stanje, koje cijeli taj sustav održava u balansu.
Ako imamo neusklađen život i životne navike koje doprinose neravnoteži, neuralna mreža nije u ravnoteži i samim time remeti ravnotežu i autonomne crijevne inervacije, čime se remeti normalan ritam peristaltike i javljaju problemi poput opstipacije, iritabilnog kolona. Kako takva stanja nerijetko prati i poremećaj imuniteta i posljedičnog liječenja antibioticima, crijevna flora se dodatno narušava, a time stvara podloga za disbioze. Kroz takva, polupropusna crijeva crijeva, prolaze u krvotok određeni metaboliti koji nikako ne bi trebali ući u krv, i koji mogu biti jedan od trigera nastanka migrene. No, problem nije nastao u crijevima sam od sebe, nego u takozvanoj pozitivnoj ili negativnoj povratnoj sprezi koja je u vezi s našim umom.
Cijeli intervju pročitajte u časopisu MedSpot! Šaljemo ga na zahtjev.
