Prof.dr.sc. Alemka Markotić ravnateljica je Klinike za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ u Zagrebu. Redovita je profesorica Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci i Medicinskog fakulteta Hrvatskog katoličkog sveučilišta, pročelnica Zavoda za urogenitalne infekcije i voditeljica Znanstvene jedinice.
Također je predsjednica Akademije medicinskih znanosti Hrvatske. Uza sve navedeno, najveću je pozornost javnosti dobila tek kao članica nacionalnog Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske tijekom pandemije bolesti COVID-19.
Vaša struka, kao i liječništvo u cijelosti, proteklih godina doživljava razne negativne emocije od javnosti. Kao što su u nogometu svi izbornici, tako su od početka pandemije, čini se, svi medicinari. Kako je to utjecalo na Vas osobno, ali i kolege infektologe i imunologe?
Kad odaberete medicinu kao svoju struku, odnosno bolje rečeno kao poziv, morate biti spremni naučiti se nositi s raznim izazovima.
Danas, u eri dostupnosti brojnih informacija, nema više neprikosnovenih autoriteta i sve se preispituje. To je s jedne strane dobro jer čovjek je biće koje ima zadatak preispitivati svijet i ima slobodu odlučiti svojom voljom. S druge strane, da biste ispravno odlučivali i birali pravi put, morate imati znanje i sposobnost odabira istine za što treba puno rada, učenja, dobre volje i odricanja. Površnost koju danas podupiru loši mediji i mogućnost da bilo koje mišljenje servirate kroz različite internetske mreže kao istinu iako to nije, donose puno štete ne samo medicini nego svim strukama. S druge strane, sve mi se više čini kao da imamo dva paralelna svijeta: jedan virtualni, gdje ljudi serviraju svoje frustracije, često i pod skrivenim imenom i onaj drugi koji srećete u stvarnom životu, gdje s ljudima uživo možete podijeliti svoje znanje i pomoći im kada su najranjiviji, a to je u bolesti. Taj dio i dalje funkcionira u većini slučajeva odlično i to je dobro i važno za opstanak i djelovanje zdravog društva u svakom pogledu.
U ovome broju naglasak stavljamo na cjepiva kao jedno od dostignuća suvremenog svijeta. Vi ste radili u Imunološkom zavodu na kontroli kvalitete cjepiva – možete li nam približiti uvjete u kojima se cjepiva stvaraju, koja se pozornost daje sigurnosti i kvaliteti?
Proces kreiranja, a potom i proizvodnje cjepiva, kao i drugih lijekova u svakom koraku prate stroge mjere kontrole. Pri stvaranju novog cjepiva, osim inicijalnih in vitro istraživanja koja nam trebaju dati temelj za buduće učinkovito cjepivo, slijede ispitivanja neškodljivosti na životinjama, a onda dobro planirane i kontrolirane tri faze kliničkih istraživanja koje trebaju na prvom mjestu pokazati da je cjepivo neškodljivo, a onda i učinkovito. Jedan od glavnih postulata medicine: „Primum non nocere“ ovdje je iznimno važan.
To je skup i mukotrpan posao, a nakon njega, tj. nakon dobivanja licence, tijekom čitavog vremena postojanja cjepiva na tržištu, traje četvrta faza kliničkih ispitivanja koja i dalje prati sve moguće nuspojave i dužnost je svih medicinskih djelatnika prijaviti ih nadležnim agencijama. Tijekom proizvodnje cjepiva u svakom segmentu proizvodnje obavljaju se dodatne kontrole ispravnosti cjepiva, a potom kad je serija cjepiva proizvedena, još se jednom obavljaju detaljna kemijska i biološka ispitivanja koja potvrđuju ispravnost cjepiva. Tek kada smo utvrdili da je svaka pojedina proizvedena serija cjepiva ispravna, ono se plasira za upotrebu uz potpise odgovornih osoba. Raditi u kontroli kvalitete cjepiva iznimno je odgovoran i zahtjevan posao jer svaka serija koju potpišete kao ispravnu ide za primjenu u desetke tisuća zdravih ljudi i mora biti besprijekorna.
Koja je važnost cjepiva u suvremenoj medicini? Može li se imidž te metode prevencije ispeglati, kako?
Možemo reći da je otkriće cjepiva i prvo cijepljenje protiv jedne od najsmrtonosnijih zaraznih bolesti, velikih boginja, potpuno promijenilo svijet medicine i postavilo temelje nove moderne infektologije, mikrobiologije i imunologije, te spasilo milijune života, što je potkrijepljeno tisućama medicinskih dokaza i bilo kakva negativna kampanja ne može to opovrgnuti. Upravo zahvaljujući cijepljenju u potpunosti je zaustavljena pandemija velikih boginja koja je trajala više tisuća godina i odnosila cijele generacije male djece, ali i brojne živote među odraslima. Upravo su među djecom brojna nova cjepiva zaustavila ili ograničila teške zarazne bolesti koje ne samo da su odnosile dječje živote nego su ostavljale teške posljedice i invaliditete, kao što je npr. poliomijelitis, u narodu poznatiji kao dječja paraliza. Ne mogu ne spomenuti koliko je pozitivno značenje imao i brzi razvoj i proizvodnja cjepiva protiv virusa SARS-CoV-2, za stavljanje pod kontrolu još uvijek aktualne pandemije bolesti COVID-19 koja je uzrokovala ne samo svjetsku ljudsku i humanitarnu katastrofu nego i snažne ekonomske poremećaje.
Imidž cijepljenja u medicini među stručnim kadrom nije narušen iako je bilo ograničenih slučajeva kada su i ljudi iz bliže ili dalje biomedicinske struke doprinosili konfuziji u javnosti, pa i plasirali netočne informacije. Problem plasiranja (opet kroz nekvalitetne medije i internetske mreže) različitih „teorija urote“, nuđenja kroz to nekih drugih „spasonosnih rješenja i proizvoda“, često skupih, neprovjerenih, pa i štetnih i zlonamjernih trebat će analizirati ne samo s medicinskog nego i sociološkog, pravnog, pa i humanističkog aspekta i potražiti uspješna rješenja. Nikad se ne smijemo umoriti kao zdravstveni djelatnici od širenja zdravstvene edukacije i pri tome i mi moramo koristiti kvalitetne medije, uključujući i internetske mreže i djelovati s činjenicama utemeljenima na medicinskim dokazima. Istina je ta koja uvijek na kraju pobijedi i daje svjetlo.
Kako Vi doživljavate poziciju struke (infektologa i imunologa) u medicini danas, kamo struka ide?
Infektologija, mikrobiologija i imunologija, koje su zajedno nastajale i razvijale se, danas su zahvaljujući suvremenoj tehnologiji i znanosti među najpropulzivnijim strukama u biomedicini. Brojne su zarazne bolesti zahvaljujući znanju, novim lijekovima, cjepivima, ali i prevenciji koju ne smijemo zaboraviti, kao ni epidemiološku struku, koja je iznimno važna u ovoj priči, stavljene pod kontrolu, a u velikom broju zemalja razvijenog svijeta potpuno iskorijenjene. Ulažu se i veliki napori da se u ostalim dijelovima svijeta stave pod kontrolu. Ono što međutim ne smijemo nikada zaboraviti, a što nam je još jednom SARS-CoV-2 pokazao, jest da su mikroorganizmi često ispred nas, da nas uvijek mogu iznenaditi i u kratkom vremenu „zauzeti cijeli ljudski, životinjski, pa i biljni svijet“.
To je brza i izazovna igra u kojoj navedene struke treba kontinuirano razvijati i biti u svakom trenutku spreman odgovoriti na izazove koje pred nas postavljaju i postavljat će mikroorganizmi. U tome, uz ulaganja u struku, moraju biti osigurana i odgovarajuća znanstvena i tehnološka ulaganja te svjesnost od strane politike i legislative da sve to moraju uspješno pratiti. Više sam puta imala priliku izlagati u timovima ekspertnih skupina američke National Academy of Sciences u Ženevi o važnosti i opasnosti od zaraznih bolesti pred diplomatima i političarima na sastancima zemalja članica Ujedinjenih naroda. Mislim da je i to jedan od važnih oblika stvaranja zajedničke platforme u borbi protiv zaraznih bolesti.
Imate impresivan životopis, koja Vam je stavka iz njega najdraža, kojeg se dijela svog poslovnog puta najradije sjećate?
Više sam puta istaknula da medicina nije samo moja struka, nego na prvom mjestu i moj poziv i važan i velik dio moga života. Puno je toga čega se rado sjetim, iako nisu sve bili laki trenutci i teško mogu samo jednu stvar izdvojiti.
Moj put kroz medicinu imao je različite faze, od rada na Katedri za mikrobiologiju, Medicinskog fakulteta u Sarajevu, gdje sam i studirala i provela dio rata držeći kao asistent vježbe studentima pod granatama i snajperima, do nastavka rada u Imunološkom zavodu u Zagrebu, gdje sam ušla u sasvim novo područje proizvodnje i kontrole cjepiva, ali i dobila priliku da u istraživačkom timu Akademika Dragana Dekarisa ostvarim snažne temelje za znanstvena istraživanja. Slijedi i postdoktorsko istraživanje u Američkom vojnom istraživačkom centru za infektivne bolesti, gdje sam radila na istraživanjima svog projekta za koji sam dobila prestižnu stipendiju Američke akademije za znanost, s kojom i danas surađujem. To je bilo jedno izvrsno iskustvo za mladog čovjeka željnog novih tehnologija i novih znanja. No najveća mi je želja bila pokušati spojiti ljubav prema znanosti i prema kliničkoj medicini, što sam uspjela kroz nastavak rada u Klinici za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ u Zagrebu, u kojoj sam se mogla ostvariti u oba područja, a poseban fokus mi je bio na stvaranju infrastrukture za detekciju i istraživanje opasnih uzročnika zaraznih bolesti.
Tim koji sam okupila je brzo reagirao u ovoj pandemiji, u prvom redu zahvaljujući dijagnostici virusa SARS-CoV-2 koju je dr. sc. Ivan-Christian Kurolt postavio na samom početku pandemije, pa kroz izvrsnu suradnju sa svim relevantnim biomedicinskim institucijama u Hrvatskoj tijekom pandemije. Tu je dakako i veliki izazov rada i komunikacije s javnošću kroz nacionalni Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske te rad u brojnim ekspertnim skupinama i platformama Europske Komisije za detekciju i liječenje virusa SARS-CoV-2. Sad je pred nama u Klinici novi izazov, koji smo dobili zahvaljujući EU-sredstvima i razumijevanju Vlade Republike Hrvatske, a to je rekonstrukcija i izgradnja nove, moderne nacionalne infektivne klinike.
Cijeli članak pročitajte u 8. broju Stetoskopa.
