Obiteljska medicina u Republici Hrvatskoj na svome je putu negdje jako krivo skrenula. Siguran sam da mnogi ne znaju da je prva specijalizacija iz obiteljske medicine u cijelome svijetu započela upravo u Zagrebu. Danas, kada kaskamo u gotovo svakom segmentu, zaista je impresivno čuti da smo tada, prije 60-ak godina, bili pioniri u nečemu zaista sjajnom i itekako korisnom za zdravstveni sustav. Pa zašto smo onda i kada odlučili napraviti zaokret i voziti u suprotnome smjeru po autocesti?
Obiteljska je medicina u svome početku zamišljena kao spona između medicine i javnog zdravstva. Liječnici su tada po uzoru na Andriju Štampara bili narodni učitelji, oni koji su se u pravom smislu te riječi brinuli o zdravlju čitave zajednice. Dakle, o zdravlju, a ne o bolesti i ta je distinkcija izuzetno važna. Već tada shvaćalo se ono što smo mi danas zaboravili, a to je činjenica da je neusporedivo jeftinije za cijeli sustav bolesti spriječiti nego liječiti. Ulaganje u primarnu zdravstvenu zaštitu, prvenstveno u obiteljsku medicinu, tada je opravdano smatrano iznimno isplativim i zato su sve zemlje svijeta tada pozorno pratile što se to točno radi u Zagrebu.
A radilo se sjajno. Liječnici obiteljske medicine tada su bili epidemiolozi, edukatori, dijagnostičari, a po potrebi i kirurzi, radiolozi, laboranti. Jako puno područja, vjerojatno i jako puno posla, a opet nije bilo prigovora i ta specijalizacija bila je jedna od najcjenjenijih u to vrijeme. Obitelji su imale svojega liječnika, vjerovale su mu, on je znao sve o njihovom zdravstvenom stanju, ali i o nasljednim stanjima. Dijagnostika se radila pravovremeno, bolesti otkrivale u najranijem stadiju i opterećenje zdravstvenog sustava bilo je posljedično značajno manje negoli je danas.
Negdje po putu izgubio se liječnik obiteljske medicine kao središte zdravstvenog sustava. Neke druge specijalizacije postale su popularnije, ekskluzivnije i da se ne lažemo – lukrativnije. Kada bismo danas pitali bilo koga što traži od zdravstvenog sustava, odgovori bi bili unisoni. Svima treba učinkovit, kvalitetan, brz zdravstveni sustav koji nema nepotrebnih izdataka i koji sa što manje sredstava i u što kraćem vremenu dovodi do dijagnoza i izlječenja. Paradoksalno, dolaskom kapitalizma izgubili smo taj jedini dio zdravstvenog sustava koji je težio učinkovitosti, uštedama i kvaliteti zdravstvene skrbi. Sve ono što bismo htjeli od zdravstvenog sustava odlučili smo eliminirati. Obiteljska medicina pala je u drugi plan i tek sada, dolaskom globalnog zdravstvenog problema, shvaća se ponovo koliko je ona ustvari značajna.
No kada voziš u krivom smjeru po autocesti, javlja se mnogo problema. Treba usporiti, zaustaviti se, potražiti izlaz i onda oprezno krenuti prema njemu. Obiteljska medicina danas je u javnosti (ali nažalost i među brojnim kolegama) percipirana kao mjesto za štampanje uputnica i recepata i nekakvo čvorište gdje pacijenti dolaze od „pravih doktora“ po savjet kojemu „pravome doktoru“ da se dalje obrate. Kako je vrijeme prolazilo i kako je značaj obiteljske medicine kopnio, tako su svi svoje poslove, mahom administrativne, slali na obiteljsku medicinu. Krenimo od vođenja bolovanja, invalidskih mirovina, propisivanja supstitucijske terapije ovisnicima, potvrde za škole, fakultete, vozačke dozvole, nošenje oružja… Svako toliko neka nova administrativna obveza dođe u ordinaciju obiteljske medicine. S obzirom na to da dan traje svega 24 sata, jasno je da svaka takva administracija zamijeni neku zdravstvenu uslugu.
Za svaku beznačajnu potvrdu možda propustimo na vrijeme otkriti dijabetičara ili hipertoničara. Za svako izvješće za invalidsku komisiju možda propustimo otkriti zloćudnu bolest u ranom stadiju. Za svaki nepotreban klik, suvišan mail ili „trebam samo ovo“ sigurno propustimo napraviti sistematski pregled mladoj osobi. Gledano iz perspektive pojedinca, to je samo minuta. Možda dvije. Međutim ako uzmete u obzir da svaka ambulanta dnevno ima i do 150 takvih pacijenata, izračunajte koliko je to minuta. Koliko je to sati i dana. Koliko je to propuštenih prilika da se brinemo o zdravlju i da spriječimo bolesti. Koliko je to u krajnju ruku kuna. Ili eura uskoro…
Nedavno smo imali najave da će nova reforma obuhvatiti i uvođenje administratora u ordinacije obiteljske medicine. Koliko god bilo sa zakašnjenjem, to je odluka koju svakako pozdravljamo. Bilo bi sjajno kada bi zdravstvena administracija našla način kako obiteljsku medicinu rasteretiti posla pisara, kada bi potvrde i bolovanja rješavao osiguravatelj, kada bi supstitucijska terapija išla izravno od psihijatra do ljekarne bez suvišnog prepisivanja u ordinaciji obiteljske medicine, kada bi administrator naručivao pacijenta na preglede, dogovarao mu prijevoz sanitetskim vozilom, produživao stalnu terapiju, kontrolirao kada je zadnji puta obavljen pregled, vađena krv, mjerene bitne vrijednosti šećera i tlaka.
Tada bi medicinske sestre mogle početi raditi svoj pravi posao. Educirale bi pacijente o kroničnim bolestima, davale savjete za rješavanje jednostavnih akutnih stanja, previjale rane, radile preventivne panele. Tada bi i liječnici mogli raditi svoj posao. Pravovremeno bi dijagnosticirali kronične bolesti, rano bi otkrivali zloćudne bolesti, očitavali bi radiološke nalaze, rješavali bi male zahvate, rasteretili bi bolnički sustav. Bili bi epidemiolozi, edukatori, dijagnostičari, a po potrebi i kirurzi, radiolozi, laboranti. Zvuči poznato? Da, imali smo sve to prije 60 godina, a sada je pravo vrijeme da to vratimo.
