Da je vitamin D uz A, E i K jedan od vitamina topljivih u mastima i da ima široki spektar djelovanja na organizam već i vrapci na granama znaju. No, zadnjih godina polako se kao podvodni dio sante leda koja pluta u oceanu otkriva njegov sve veći klinički značaj u brojnim autoimunim bolestima.
Valja ukratko ponoviti osnove. Pod pojmom Vitamin D podrazumijeva se skupina spojeva. U organizmu vitamin D se stvara iz molekule 7-dehidrokolesterola, te pod utjecajem sunčeve svjetlosti nastaje vitamin D3 (kolekalciferol). Pomoću enzima CYP2R1 nastaje 25- hidroksikolekalciferol, a nakon toga pomoću CYP27B1 1,25 dihidroksikolekalciferol (1,25(OH)2D) aktivni oblik vitamina D, pri čemu se ovaj ključni korak stvaranja biološki aktivnog oblika vitamina D odvija u bubrezima. Enzim CYP27B1 često ima izražene genetske polimorfizme što se povezuje s raznim bolestima nedostatka D vitamina.
Razgradnja vitamina D odvija se putem enzima CYP24A1. Aktivni oblik vitamina D je ligand na vitamin D receptorima (VDR) koji se nalaze po cijelom tijelu, a transkripcija regulirana VDR receptorima u pojedinim stanicama ovisi o komodulatorima specifičnim za pojedinu stanicu. U novije vrijeme otkriveno je na tisuće VDR vezujućih mjesta u tijelu koji reguliraju ekspresije stotine gena, pa se zbog spoznaje o djelovanju ovog spoja koji se zapravo sintetizira u tijelu i receptorski regulira rad stanica s pravom govori o hormonu.
Osim genomskog djelovanja 1,25(OH)2D posredovanog putem VDR receptora, postoji i negenomsko djelovanje koje se ostvaruje putem aktiviranja kinaza, fosfataza ionskih kanala na membranama.
Koja je uloga vitamina D?
Gotovo neupitan je značaj vitamina D pri prevenciji rahitisa i osteomalacija, te u prevenciji osteoporoze. Brojne meta-analize ne ostavljaju više puno dvojbi za ove indikacije. Osim ove najpoznatije uloge D vitamina u tijelu, postoji i brojne druge.
Osim funkcionalne uloge u koštanom sustavu i regulacije minerala u krvi, on igra važnu ulogu u brojnim bolestima endokrinog sustava, kroničnim bolestima i malignim oboljenjima. Pokazalo se, naime, da osim u bubrezima koji sadrže već spomenutu 1 α-hidroksilazu, aktivni oblik vitamina D se može stvarati u manjoj mjeri i u brojnim drugim tkivima: debelom crijevu, dojkama, gušterači, malignim stanicama te stanicama imunološkog sustava. Zanimljivo je spomenuti da se pokazalo da 1 α-hidroksilaza koja se nalazi u makrofagima i dendritičkim stanicama, nije podložna regulaciji povratnom spregom s 1,25(OH)2D, PTH ili kalcijem, za razliku od istog enzima u bubrezima. Neke od bolesti koje se s većom ili manjom sigurnošću povezuju s manjkom D vitamina, a koje se ne odnose na koštani sustav su tuberkuloza, neplodnost, kardiovaskularni problemi, neuropsihijatrijski poremećaji, Addisonova bolest, dijabetes, Hashimotova bolest.
Imunološki sustav i vitamin D
Kada se naruši homeostaza vrlo složenog imunološkog sustava nastaju razne infektivne i/ili autoimune bolesti. Slabiji odgovor imunološkog sustava i niže razine vitamina D primijećene su primjerice kod tuberkuloze i Epstein-Barrovog virusa.
Imunološki sustav možemo podijeliti na urođeni i na stečeni, a vitamin D pokazuje djelovanje na obje razine. Brojne stanice imunološkog sustava osim VDR receptora imaju i 1 α-hidroksilazu koja stvara aktivni oblika vitamina D 1,25(OH)2D, što im omogućava stvaranje aktivnog oblika ovog vitamina čak i iz prekursora.
Imunomodulatorni učinak vitamina D na monocite i dendritičke stanice uključuje inhibiciju stvaranja upalnih citokina u monocitima, te inhibiciju diferencijacije dendritičkih stanica što dovodi do pomaka iz Th1 u Th2 fenotip. Konkretno, 1,25(OH)2D pokazuje inhibitorno djelovanje na IL-23, IL-6, Th 17, IL-2 i IL-17. Lijekovi koji bi djelovali specifično na imunomodulaciju putem receptora VDR nisu još razvijeni.
Autoimune bolesti i manjak D vitamina
Brojne su autoimune bolesti koje su povezane s manjkom D vitamina. Neke od njih su dijabetes tip 1, Addisonova bolest, reumatoidni artritis, autoimuna bolest štitnjače, multipla skleroza, upalne bolesti crijeva, autoimuni poliendokrini sindrom, sistemski lupus i razne druge upalne bolesti.
Gledano na primjerima, najzastupljenije autoimune bolesti današnjice imaju zamjetnu nižu razinu vitamina D kod oboljelih u odnosu na opću populaciju. Primjerice, studije na juvelinom idiopatskom artritisu, a kod psorijaze koja se karakterizira kao hiperproliferacija kožnih stanica sa smanjenom ili neuobičajenom diferencijacijom stanica se primjena vitamina 1,25(OH)2D i njegovih analoga pokazala uspješna u ublažavanju simptoma.
Kod dijabetesa melitus tip 1 metaanaliza nekoliko studija utvrdila je da je rizik za razvoj T1DM u kasnijem životu dojenčadi koja su suplementirana vitaminom D bilo smanjen za 29% u usporedbi s nesuplemenitarnom kontrolnom skupinom. Novije studije koje bi preporučile konkretne doze vitamina D kao prevenciju razvoja aktivne bolesti još nemaju jasne rezultate. Preporuka je izbjegavati manjak vitamina D.
Autoimune bolesti štitnjače kao što su Hashimoto tireoiditis i Gravesova bolest također imaju veću učestalost kod ljudi s nižim razinama serumskih 25(OH)D vrijednosti. Uloga tih nižih vrijednosti u razvoju bolesti i dalje je kontroverzna i nejasna. Ove bolesti povezane su s i s drugim faktorima kao izloženost sunčevom zračenju, pretilost i sjedilački način života, međutim, ipak je sve više dokaza da suplementacija vitaminom D može pomoći.
Suplementacija vitaminom D za prevenciju i liječenje autoimunih bolesti
Kao parametar kojim se procjenjuje razina D vitamina u tijelu koristi se koncentracija 25(OH)D. Za sada ne postoji konsenzus oko razina vrijednosti 25(OH)D koje bi bile dovoljne za preveniranje nekoštanih problema uzrokovanih manjkom vitamina D. Manjkom D vitamina smatraju se serumske razine 25(OH)D niže od 30 ng/ml, a dovoljnom razinom smatra se više od 75 ng/ml.
Prema našim nacionalnim smjernicama preporučeni dnevni unos je 600 IJ za odrasle do 70 godina, odnosno 800 IJ za starije. Međutim, kod nedostatka vitamina D preporuke unosa vitamina D su veće - 1.500-2.000 IJ s dopuštenom granicom svakodnevnog unosa od 4.000 IJ. S obzirom na to da su toksični učinci uočeni tek kod puno većih dnevnih doza (40.000 IJ/dnevno) neke institucije nude preporuke od čak 10.000 IJ dnevno kao maksimalnih doza suplementacije.
Umjesto zaključka
S obzirom na sve veći stupanj dokaza koji rasvjetljavaju veze manjka ovog važnog vitamina-hormona u tijelu s brojnim bolestima današnjice, trendovi su shvaćanja ovog manjka kao kulturološkog problema. Pandemija manjka D vitamina nije samo nutritivni problem, nego zbog njegove hormonske prirode nastanka problem suvremenog načina života koji nedovoljno omogućava izloženost kože UV zračenju. Upozorenje koje nam tijelo šalje kod manjka ovog krucijalnog hormona može se možda prepoznati i u porastu njegovog prekursora kolesterola. Da li ova upozorenja ignorirati, rješavati kao neovisne simptome ili ćemo rješenje tražiti u suplementaciji ili mijenjanju stila života ostaje na nama.
Literatura:
- Daniel D. Bikle1V. itamin D Metabolism, Mechanism of Action, and Clinical Applications, Chem Biol. 2014 Mar 20; 21(3): 319–329.,
- Marini, F., Falcini, F., Stagi, S. et al. Study of vitamin D status and vitamin D receptor polymorphisms in a cohort of Italian patients with juvenile idiopathic arthritis. Sci Rep 10, 17550 (2020). https://doi.org/10.1038/s41598-020-74861-9
- Altieri, B., Muscogiuri, G., Barrea, L. et al. Does vitamin D play a role in autoimmune endocrine disorders? A proof of concept. Rev Endocr Metab Disord 18, 335–346 (2017). https://doi.org/10.1007/s11154-016-9405-9
- Dibaba DT. Effect of vitamin D supplementation on serum lipid profiles: a systematic review and meta-analysis. Nutr Rev. 2019 Dec 1;77(12):890-902. doi: 10.1093/nutrit/nuz037. PMID: 31407792.
- D. Vranešić Bender i sur. Smjernice za primjenu vitamina D,Liječ Vjesn 2016; godište 138
Članak je originalno objavljen u 2. broju magazina Stetoskop i naknadno prilagođen za web.
