Ove godine Europski tjedan mobilnosti održan je pod geslom „Krećite se s nama“. Inicijativa je i više nego hvalevrijedna i liječnicima može poslužiti kao uvertira u razgovor s pacijentima o ovim zdravijim načinima kretanja jer ordinacije liječnika pune su kroničnih bolesnika kojima je rekreacija u bilo kojem obliku prijeko potrebna.
Drugi aspekt Europskog tjedna mobilnosti kojim ćemo se pozabaviti u ovome članku mobilnost je osoba s invaliditetom. Situacija u hrvatskim gradovima daleko je od idealne. Udruge ističu da još uvijek postoje zdravstvene ustanove koje nisu prilagođene kretanju osoba s invaliditetom, a lista problema tu tek započinje. Poteškoće postoje kod pristupačnosti javnog prijevoza, neprilagođenosti rubnika, neprilagođenosti građevina, zakrcane pješačke staze i mnoge druge smetnje koje onemogućavaju samostalno kretanje osoba s invaliditetom.
Razgovarali smo o temi mobilnosti osoba s invaliditetom s Andrijom Tabakom, 24-godišnjim studentom politologije na Fakultetu političkih znanosti, mladićem koji se kreće uz pomoć kolica. Njegova iskustva govore o tome koliko je situacija, konkretno u glavnom gradu, ozbiljan problem.
“Samostalno se ne mogu uopće kretati. Odnosno, mogao bih u elektromotornim kolicima da nema arhitektonskih barijera. Tu je polazna točka ulaz u lift u zgradi u kojoj živim, pa nadalje – izlaz iz zgrade, nogostupi, ulaz u bilo koje prometno sredstvo, kafić… Krećem se u običnim invalidskim kolicima i uvijek imam asistenta ili nekog u pratnji. Najveći izazov je odlazak na WC. Invalidski WC-i su rijetki i često zaključani ili izvan funkcije. Ostali sanitarni čvorovi su prostorno preuski pa ne mogu često ni proći kroz ulazna vrata!“ – pojasnio nam je Andrija.
Ovakva infrastrukturna situacija onemogućuje osobama s invaliditetom samostalno kretanje, ograničava ih u ostvarivanju društvenog života, obrazovanju, pronalasku radnog mjesta.
„Samostalno kretanje za mene bi značilo slobodu kretanja, veću mobilnost, samostalno kreiranje vremena i ravnopravniji položaj u društvu. Primjer: da na dogovor za kino mogu doći sam! Pošto sam ne mogu, prijatelj mora doći po mene i vratiti me kući. Tako za sve…“ – kaže Andrija iskreno i nastavlja: „Osobe s invaliditetom često se ne kreću prema vlastitim željama nego uvijek prema mogućnostima roditelja, asistenata… i automatski imaju osjećaj da ništa ne mogu sami, često ne iskazuju svoje potrebe ili želje kako ne bi druge opteretili.“
Zbog toga je, kako kaže Andrija, narušeno i samopouzdanje osoba s invaliditetom. Sve to utječe na njihovu kvalitetu života i odnos prema samome sebi. Baš zbog toga Andrija bi od svih promjena koje su potrebne krenuo s podizanjem svijesti.
„Kao prvi prioritet ukazao bih potrebu edukacije osoba s invaliditetom i njihovih obitelji po pitanju osvješćivanja vlastitih mogućnosti i korištenja istih. Uz to bih pod obavezno svakoj osobi s invaliditetom dodijelio osobnog asistenta već od njegove ili njezine 16-e godine. Potrebno je maknuti se iz obiteljskog okruženja jer je danas čest slučaj prezaštićivanja.“
U borbi za prava osoba s invaliditetom najveću ulogu igraju Udruge koje se raznim alatima bore za ono što je zakonom regulirano, a ne poštuje se. Udruge ne prežu ni od toga da tužbama zahtjevaju ostvarivanje svojih prava. Odvjetnik iz Rijeke već je posegnuo za tim alatom borbe i izborio prilagodbu pristupa građevini suda.
„Mislim da je najveći korak u prilagodbi infrastrukture gradova mobilnosti invalida učinjen nakon proglašenja Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. Tada se krenulo s pomoćnicima u nastavi, osobnim asistentima, prilagodbi prijevoznih sredstava… Međutim, sve to se tek razvoja i treba vremena da uđe u sustav.“ – kaže nam Andrija.
S obzirom na to da je Andrija u životu i mnogo proputovao, zanimalo nas je kakva je situacija u drugim gradovima i zemljama svijeta. Prema njegovim riječima, Hrvatska je dobila ocjenu 3 od 5.
„Moje iskustvo što se tiče gradova izvan naše zemlje je slijedeće: Budimpešta je poput nas, Sarajevo je u regiji najgore, u Beogradu se vide pomaci na bolje, Frankfurt je u prilagodbi i svjesnosti ispred nas ali još ne bih mogao biti samostalan. Ankara je najgori grad u kojem sam bio, a Tel Aviv je najprilagođeniji grad u kojem bih uz pomoć elektromotornih kolica zaista bio samostalan.“
Mnogo se još toga mora učiniti kako mobilnost osoba s invaliditetom ne bi bilo gorući problem našega društva, već kako bi omogućili svima jednake mogućnosti. Kako bi se do toga došlo, važno je o ovakvim temama što više i što češće progovarati u društvu.
