Prijava

Prijavite se u sustav za pristup tečajevima
Zapamti me na ovom računalu*
Zaboravili ste lozinku?Niste registrirani?

Laboratorijska dijagnostika šećerne bolesti

Medicinsko-biokemijski laboratorij (MBL) ima vitalnu ulogu u dijagnostici, slijedu tijeka terapije kao i mogućih komplikacija šećerne bolesti (ŠB). U osnovi bolesti nalazi se poremećaj metabolizma ugljikohidrata a posljedica je hiperglikemija, odnosno povišena koncentracija glukoze u krvi čije je opetovano mjerenje trenutno jedini dijagnostički kriterij za bolest. Osim određivanja glukoze, čitav niz laboratorijskih pretraga može se rabiti kao pomoć u dijagnozi i slijedu bolesti, međutim, nemaju sve istu kliničku vrijednost. Stoga je Američko udruženje za kliničku kemiju (American Association of Clinical Chemistry, AACC) u suradnji sa Američkom udrugom dijabetologa (American Diabetic Associatioan, ADA) 2002.g. objavilo znanstveno utemeljene smjernice za uporabu laboratorijskih analiza u oboljelih.

U svrhu probiranja i postavljanja dijagnoze ŠB, glukozu bi trebalo mjeriti u plazmi u akreditiranom laboratoriju, a trenutno važeći kriteriji uz simptome glikemije su i izmjerena koncentracija glukoze u plazmi natašte >7,0 mmol/L, i/ili neovisno o vremenu proteklom od obroka >11,1 mmol/L tj. nakon opterećenja u testu oralne podnošljivosti glukoze (oGTT-u) >11,1 mmol/L. Ako je prisutan bilo koji od ova tri kriterija, za postavljanje dijagnoze neophodno je potvrdno određivanje sljedećeg dana. Za razliku od SZO, ADA ne preporuča oGTT za rutinsku uporabu osim kod trudnica (gestacijski dijabetes). Pri postavljanju dijagnoze krv bi trebalo uzet natašte, bar 8h nakon posljednjeg obroka, a koncentraciju glukoze odrediti u plazmi. Obzirom da stanice metaboliziraju glukozu i njezina koncentracija izvan tijela opada s vremenom (stupanj glikolize prosječno iznosi 5-7% po satu), plazmu ili serum treba odvojiti od stanica za <30 min, a ukoliko to nije moguće, neophodno je koristiti epruvete sa inhibitorima glikolize (npr. NaF). Nakon postavljene dijagnoze, kao pomoć u postizanju optimalne glikemije i sprječavanju hipoglikemije, osim u MBL, bolesnici mogu pratiti vrijednosti glukoze samostalno pomoću glukometara. Njihova uporaba trenutno je ograničena u smislu probiranja i postavljanja dijagnoze zbog značajnih razlika u dizajnu kao i nepreciznosti u mjerenju, međutim preporuka je da svi bolesnici sa ŠB tipa I vrše samokontrolu i mjerenje koncentracije glukoze najmanje tri puta dnevno. Bolesnike treba uputiti u pravilno rukovanje glukometrom kao i njegovu kontrolu. Obzirom da kao uzorak koriste punu krv, a radi slijedivosti rezultata i usporedbe sa MBL dobro je znati da je koncentracija glukoze u punoj krvi niža za 10-15% od one u plazmi bolesnika sa normalnim hematokritom, tj da je u kapilarnoj krvi 20-25% viša nego u venskoj. AACC preporuča uporabu uređaja koji mjere i izražavaju koncentraciju glukoze u plazmi, čime se povećava usporedivost rezultata s onima dobivenim u MBL. Određvanje koncentracije glukoze u mokraći više se ne koristi kao sastavni dio samokontrole bolesnika sa ŠB zbog brojnih čimbenika koji utječu na rezultat i obzirom da ne odražava zapravo koncentraciju glukoze u plazmi.

Rutinsko određivanje koncentracije glukoze ne smatra se više osnovnim sredstvom za praćenja tijeka bolesti i procjene učinkovitosti terapije. Novije studije pokazuju bolju korelaciju koncentracije glikiranog hemoglobina (GHb) sa komplikacijama u bolesti. GHb nastaje posttranslacijskom neenzimskom reakcijom glukoze s amino-skupinama na ß-lancu hemoglobina. Klinički je koristan pokazatelj prosječne glikemije u periodu od oko 120 dana prije određivanja, koliki je i vijek trajanja eritrocita. Treba ga određivati najmanje dvaput godišnje svakom bolesniku sa šećernom bolešću kao provjeru kontrole glikemije. Ne preporučuje za probiranje ili postavljanje dijagnoze dijabetesa zbog toga što na tržištu nisu prisutne harmonizirane metode visoke preciznosti. Tip GHb koji se određuje u MBL je HbA1c, a trebalo bi ga mjeriti metodama odobrenima prema američkom Nacionalnom programu za standardizaciju glikohemoglobina, te koncentraciju držati <7%, a režim terapije revidirati ako je >8%. Pri interpretaciji rezultata u obzir treba uzeti moguće intereferencije, a pogotovo hemoglobinopatije.

Osim navedenog, početna obrada bolesnika trebala bi obuhvatiti i određivanje ketonskih tijela u krvi ili mokraći gdje su normalno prisutni u vrlo malim količinama. Čine ih acetooctena kiselina, aceton i ß-hidroksimaslačna kiselina, a proizvod su razgradnje slobodnih masnih kiselina. Povećanje njihove koncentracije ukazuje na razvoj ozbiljnih komplikacija kao što su ketoacidoza i hiperosmolarna koma. Stoga bi njihovo određivanje trebalo biti dostupno i u liječničkoj ordinaciji.Važno je napomenuti da ako se analiza ne vrši odmah uzorke treba cuvati u zatvorenim posudama, budući da je aceton lako hlapljiv. Mogući utjecati na rezultate je opažen kod osoba koje uzimaju ACE inhibitore ili lijekove sa sulfihdrilnom skupinom (lažno povišene vrijednosti), dok se kod bakterijskih infekcija zbog potrošnje ketonskih tijela mogu naći lažno snižene vrijednosti.

U svrhu praćenja mogućih vaskularnih komplikacija bolesti preporuka je jednom godišnje svim oboljelima odrediti lipidni profil kao i izlučivanje albumina putem mokraće.

Kardiovaskularne komplikacije su najčešći uzrok pobola i smrtnosti osoba sa ŠB tipa II. Procjena rizika obuhvaća određivanje koncentracije kolesterola (ukupni, LDL, HDL) i triglicerida u plazmi. Prema potrebi osnovni profil može se proširiti na određivanje pojedinih lipoproteinskih frakcija. Učestala slika dislipidemije u ŠB je visoka koncentracija triglicerida (>1,7 mmol/L) i snižena vrijednost HDL-kolesterola u krvi (M<0.90 mmol/L; Ž<1,15 mmol/L). Sa niskim rizikom se smatraju osobe kod kojih su izmjerene vrijednosti LDL kolesterola < 2,6 mmol/L i HDL-kolesterola M >1,15 mmol/L tj. Ž>1,4 mmol/L.

Rano otkrivanje neznatno povišenog izlučivanja albumina u urinu (mikroalbuminurija) prije razvoja jasne proteinurije pokazatelj je oštećenja vaskularnog endotela, a ima i prognostičko značenje U osoba sa ŠB tipa I raste 10-20% godišnje, a proteinurija se razvija u sljedećih 10-15g. Određivanje se može vršiti u 24h urinu ili slučajno uzetom uzorku za mjerenje omjera albumin /kreatinin. Njegovim ranim otkrivanjem i pravilnom terapijom može se usporiti razvoj dijabetičke nefropatije. Ako se određuje pomoću polukvantitativnih ili kvantitativnih metoda probira (test-trake) rezultati se trebaju potvrditi u akreditiranom MBL. Određivanje vrijednosti kreatinina u serumu i mokraći tj. njegovog klirensa važan je pokazatelj bubrežne funkcije, primarno glomerularne filtracije, međutim do promjene dolazi tek u uznapredovaloj fazi bolesti.

Prema trenutno važećim smjernicama, nema preporuke za korištenje ostalih laboratorijskih pretraga u svrhu rutinskog praćenje bolesnika sa ŠB. Određivanje genskih biljega, autoanitijela, lepitina i amilina također nema kliničku vrijednost , a može se rabiti u istraživačke svrhe i/ili razjašnjenja dijabetičkih sindroma.

Promjene u metabolizmu ugljikohidrata mogu nastati i zbog prirođenih mana i/ili oštećenja jetre (npr.oštećene glukoneogeneze ili spremanja glikogena). Veliki broj se rabi u dijagnostici bolesti jetre, a kao pokazatelji oštećenja jetrenog tkiva u praksi se najčešće koriste enzimi alanin-aminotransferaza (ALT) i aspartat-aminotransferaza (AST). Sudjeluju u metabolizmu amino i ketokiselina. Kod akutne ozljede aktivnost im se može povećati i 8x više od gornje referentne granice, dok je u kroničnoj ozljedi jetre povećanje umjereno. Pri dijagnozi je korisno odrediti i njihov međusobni omjer (AST/ALT, tvz. DeRitisov koeficijent). Ako je vrijednost omjera < 1 pretpostavka je da se radi o blagom oštećenju jetre (vjerovatno upalna etiologija), međutim ako je omjer > 1 ili 2 tada se radi o ozbiljnom oštećenju jetre i progresiji bolesti ka cirozi. Vazno je naglasiti da jetra ima veliku funkcionalnu rezervu i sposobnost regeneracija pa je funkcionalno sposobna i kod uznapredovalih promjena.

Trenutno se istražuju brojne nove pretrage i manje invazivne metode u svrhu slijeda tijeka bolesti i poboljšanja kvalitete života oboljelih, međutim dok se ne definira patofiziologija bolesti na molekularnoj razini i ne utvrdi utemeljenost drugih pretraga , trebalo bi se voditi sa AACC preporukama te raditi na unaprijeđenju suradnje liječnika i MBL.

mr.sc Ana Bronic, spec medicinske biokemije
Odjel za laboratorijsku dijagnostiku
Klinika za traumatologiju, Zagreb

LITERATURA:

  1. American diabetes Association, Standards of Medical Care in Diabetes. Diabetes Care 2006; 29 supll 1
  2. Sacks DB, Bruns DE, Goldstein DE, Maclaren NK, McDonald JM, Parrott M. Guidelines and recommendations of laboratory analysis in the diagnosis and management of diabetes mellitus. Clin Chem 2002;48:436-72.
  3. Miedema K. Laboratory tests in diagnosis and menagement of Diabetes Mellitis. Practical considerations. Clin Chem Lab Med 2003;41(9):1259-65
  4. Lynn Bry, Philip C. Chen, and David B. Sacks* Effects of Hemoglobin Variants and Chemically Modified Derivatives on Assays for GlycohemoglobinClinical Chemistry 47:2 ;153–163 (2001)
  5. Mišur I. Smjernice za laboratorijske pretrage u dijagnostici i praćenju šećerne bolesti. Bioc Medica 2003;1/2:65-70 

0.0.0000.
kajovo: BOX_linkovi_hr

Anketa

Jeste li već i ranije polazili online tečajeve?
Da, na hrvatskom
Da, na stranom jeziku
Da, i na hrvatskom i na stranom jeziku
Nažalost, nisam